ŽENSKA STRANA TRGOVINE

„Koko-ko-ko-dâk, daj mi jaje za tabak!“

(S. O., 1940., Kašćergani)
Šavrinka iz gornje Istre, 1890. Josef Ptašinsky, Zbirka fotografija Odsjeka za etnologiju HAZU (F.36.67)

Značajnu ulogu u trgovanju oduvijek su imale žene, čiji su se položaj i uloga uvelike mijenjali tijekom vremena. Posebice se to odnosi na period od 1914. do 1945. godine kada se uslijed političke i ekonomske situacije mijenja način gospodarenja. Žene su se počele baviti zanimanjima svojstvenima za gradske sredine i zapuštati one seoske. Prvenstveno su one u vremenima krize i gladi nabavljale potrebne namirnice kako bi prehranile obitelj i to najčešće zamjenom dobara. Neke su svoj vjenčani nakit zamijenile za žito, cijelu dotu za litru maslinova ulja ili jednu plahtu za kilogram kisele repe. Unutar patrijarhalnog sustava, nerijetko su preuzimale ulogu hraniteljice obitelji, a zarada koju bi stjecale omogućavala im je i svojevrsnu samostalnost i emancipaciju. Time su često nailazile na neodobravanje okoline.

Mljekarica iz Trščanske okolice, 1890. Josef Ptašinsky, Zbirka fotografija Odsjeka za etnologiju HAZU (F.36.65)

Nekim je ženama trgovina bila i jedino zanimanje, mnoge su u gradovima prodavale ili preprodavale poljoprivredne proizvode. Velike udaljenosti prelazile su pješice, primjerice do Pule, Trsta ili Rijeke. Obilazile su sela i kupovale jaja koja su zatim nosile na prodaju u gradove. Jaja su bila i jedno od glavnih sredstava razmjene, često su se mijenjala za tekstil i duhan u lokalnim prodavaonicama. Žene s područja Buzeštine jaja su prodavale u Trstu, a s područja Pićanštine na tržnici u Labinu. Osim jaja „prodavale smo svoje ča smo plele: holjove, kakovu šijorpu, onda ćaća je dela nike metlice, pa kuharnice, hrtače od kršina smo prodavale za ribat pod i ne znon ča smo.“ (M. B., 1935., Sveta Katarina). Ta se praksa zadržala do 70-tih godina 20. stoljeća.

„A ča su te brižne žene ponesle dva tri jaja prodat u butigu, samo za muža za tabak kupit.“

(S. O., 1940., Kašćergani)

U periodu između dva svjetska rata labinske pekare drvom su opskrbljivale bremarice. Breme drva pripremale su dan ranije te ga rano ujutro na leđima iz udaljenih sela nosile put labinske Fortice, a za to bi dobile samo kilogram ili malo više kruha. Osim lokalnih trgovkinja, u Istri su se mogle sresti i krnjelske i furlanske prodavačice s velikim košarama na leđima ili kako konopcima vuku karete (voziće) s raznim drvenim rukotvorinama. Prevalile bi tako dug put iz Karnije do Istre i iako umorne, bile su uvijek spremne na šalu pa su ih rado dočekivali u ovim krajevima.