PRODAJA DRVA, UGLJENA I VAPNA

„Se ča su ljudi imali viška, to su da prehrane onu brižnu dicu oni morali prodat … u biti najviše drivo, iz Lupoglava su peljali u Pulu ili Riku. Učka je imela strašno drva, puno. I ti ljudi su od tega živili, jer ni bilo ni soli ni ničega.“

(A. P., 1936., Pariži)
Zidanje japlenice, 1960., MGP 3503

Prodaja drva bio je jedan od težih načina preživljavanja. Time su se bavili većinom najsiromašniji seljaci koji nisu imali što drugo za prodati. Drvima se najviše trgovalo na sjevernom dijelu Istre, ali i na području Labinštine te u južnoj Istri. Perojci su sjekli drva za ogrjev i vozili ih u okolna sela na prodaju. Pojedinci su vozili i u središnju Istru. Krajem 19. stoljeća prodaja drva bila je važna za područje Ćićarije.

„Ali je bi tovor ali ko ne je ženska na rameni nosila.“

 (A. S., 1924., Sveta Katarina)

Uz muškarce drva su prodavale i žene. Drva su se prevozila uz pomoć magarca ili goveda, a žene su uglavnom grane nosile na leđima. Drvo se često prodavalo u Italiju stoga je bilo važno dovesti ga do najbliže luke iz koje bi se onda morskim putem slalo dalje.

Nešto lakše do zarade se dolazilo prodajom ugljena i vapna. Drvo se za ugljen bez prisutnosti zraka palilo u karbunicama još 30- tih godina 20. stoljeća, najviše na području Ćićarije, nešto manje u drugim dijelovima Istre. Uglavnom se prodavao u gradove Pulu, Rijeku i Trst. S prodajom vapna, japna, bilo je nešto lakše i od njega je zarada bila nešto veća. Kamen vapnenac se palio u japlenicama, kod kojih se uglavnom odvijala i sama prodaja.

„Čovik je peljo dvo metra driva, to okoli osansto kil je bilo. I za teh 800 kil driva je dobi oko 50 kil trukinje, znači kukuruza. A danas za jedon metar driva bi kupi pečesto kil (petsto kila) trukinje.“

(S., 1924., Sveta Katarina)