TRGOVINA RAZMJENOM

„Ali je bilo kritično stanje, se je događalo da je čovik do pršut da mu je ze vino, joko joko teško je bilo stanje za dobit lire“.

(A. S., 1924., Sveta Katarina)


Žalba. Državni arhiv u Pazinu, HR –DAPA- 83, Narodni odbor Kotora Buzet, 1945 – 1955: 1056/51, Podnošenje žalbe, 08.2.1951., kutija 46.

Seljaci su trgovali onime što su imali te nosili na prodaju ili razmjenu u bliža i dalja mjesta. Na trgovanje u pokretu bili su prisiljeni ići i ukoliko bi u njihovoj okolici bilo više proizvođača istih dobara, proizvoda ili rukotvorina jer ih ondje nisu imali kome prodati. S druge strane, nudili su robu za kojom je bila potražnja, primjerice drva, ugljen, vino… Razmjena robe za robu najstariji je poznati način trgovanja kojim su se koristili uglavnom seljaci ili seoski obrtnici, a manje trgovci. Posebno je bio važan u godinama ekonomskih kriza ili kada bi podbacili urodi. Siromaštvo je glavni razlog što se ovakva praksa trgovanja zadržala do 80-tih godina 20. stoljeća. Vještiji pojedinci izrađivali su rukotvorine (preslice, vretena, jarmove, pomagala za kućanstvo i poljodjelstvo) koje bi mijenjali za druge potrepštine ili prehrambene artikle (žito, grah, sir i dr.). U Istri se najčešće trgovalo vinom. Narodne vlasti 40-tih i 50- tih godina 20. stoljeća kontrolirale su sadnju vinove loze i prodaju vina, a svako domaćinstvo imalo je obavezu davanja određene količine vina po broju članova obitelji kao i plaćanje poreza na proizvedenu količinu. Utaja količine vina kažnjavala se novčano, a pojedinci su se često žalili na, za njih nepravedne, odluke Komisije. Usprkos tome seljaci su se snalazili na razne načine kako bi vino prodali ili mijenjali za prehrambene artikle. Ako se nije moglo dobiti novac, vino se mijenjalo za pršut, plećke, žito i krumpir.


Umag, sajam grožđa, razglednica. PPMI-58841, Giuseppe Picciola, Umag, 1914.