ILEGALNA TRGOVINA

„Su te pratili. Ali ki su nosili kafe oni su nastojali to po noći. A po danu oni su pratili ki hodi po gori pa su ga šli nidi doli čekat pa bi mu zeli ali kaznili ali u pržon ali kako je bilo. Tu je bi niki z Obrša jedan čovik veli i je nosi. Ali vajka bi bi pasò tu jutro u 8-9 ur. Još dvi tri ure je ime od Šušnjevice ali od Kožljaka za hodit. Ali po noći je nastoja pasat priko Učke i priko gore da ne ga… Ku ne su ga lahko vidili…“

(A. S., 1924., Šimunici)

Uz uobičajeno trgovanje, redovito se paralelno odvijalo i ono s druge strane zakona. Nedopuštena je trgovina u Istri bila prisutna i u srednjem vijeku i to prehrambenim artiklima (ulje, žito, sol…). Najizraženija je bila nakon Uskočkog rata 1618. godine kada se ovo područje našlo u teškim prilikama. Nestašica uzrokovana smanjenjem proizvodnje hrane i uništavanjem rezervi tijekom rata rezultirala je i švercom. Ove okolnosti koristili su i Mletački trgovci koji su robu iskrcavali noću u Fažani, a potom je prodavali diljem Istre. Česta je bila i prodaja ukradene stoke, posebice u vrijeme talijanske okupacije. Stoka se preprodavala mesarima, a preko Limskog kanala i ostalih utovarnih luka uz pomoć karabinjera prevozila u Italiju. U prvoj polovici 20. stoljeća u Istri razbojništvo i krijumčarenje bili su vrlo rašireni i česti, a aktivne su bile i mnoge družine koje su, iako riskantno, unosno privređivale.

Izvoz robe i novca iz zone B u zonu A i obratno, zabrana, 11.11.1946. Državni arhiv u Pazinu, HRDAPA- 86, Kotarski narodni odbor Motovun, 1945/1947, B-Spisi, kutija 1

„Kazivačice pričaju kako su iz Pazinštine polazile u tri sata ujutro, oko osam stizale na Učku, a oko 10 sati u Poljane. Tu su imale poznatu ženu kojoj su davale 20 lira, ona im je u bescarinskoj zoni nabavila desetak kilograma muke (brašna), malo soli, šećera, kave, ulja, tjestenine i petroleja, a dio novca zadržala kao naknadu za trud i za ručak koji im je ponudila. Iza podne žene su (a obično su išle dvije do tri zajedno) krenule s tim teretom na leđima prema svojim kućama.“

Milićević, Josip (1982) „Oblici tradicijske trgovine u Istri“

Bescarinska zona – kontraband

Italija je u Kvarnerskoj pokrajini 1930. godine proglasila Slobodnu kvarnersku zonu ili bescarinsku zonu (tal. Zona franca del Carnaro) s ciljem poticanja turizma u vrijeme krize. Budući da se roba široke potrošnje u ovoj zoni mogla nabaviti po znatno nižim cijenama u

odnosu na ostatak Kraljevine Italije, lokalno je stanovništvo s obje strane Učke tu pogodnost koristilo za krijumčarenje robe iz zone i preprodaju – kontraband. Najviše se trgovalo kavom, šećerom i petrolejom. Prelaskom preko Učke izbjegavali su financijsku policiju krećući se teže prohodnim putevima kako ne bi bili ulovljeni i riskirali oduzimanje robe. Neki od ulovljenih kažnjavani su zatvorom u pazinskom kaštelu.

Zona A i Zona B

Crno tržište, ilegalna trgovina i krijumčarenje razvijaju se u većoj mjeri i nakon lipnja 1945. godine kada je Istra Morganovom linijom podijeljena na Zonu A i Zonu B Julijske krajine. Zona A obuhvaćala je Trst i Pulu s okolicom i bila je pod Savezničkom vojnom upravom, dok je Zona B obuhvaćala ostatak Istre te bila pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (VUJA). Migracije ljudi i robe između dvije zone bile su otežane i složene. Trgovina iz Zone B prema Zoni A bila je nadzirana od strane Vojne uprave Jugoslavenske armije (VUJA), a zone su imale i različite monetarne sustave. Opskrba namirnicama nije funkcionirala te je vladala nestašica robe. Mnogi su tu situaciju prepoznali kao priliku za laku zaradu krijumčarenjem i preprodavanjem teško dostupnih artikala, što je bilo i vrlo riskantno obzirom na uveden Zakon o suzbijanju špekulacije i privredne sabotaže u Jugoslaviji i redovite zapljene robe. Krijumčarile su se i preprodavale osnovne namirnice kojih je nedostajalo: ulje, sol, brašno i kava, ali i slanina, krumpir, repa, rakija, kao i cigarete i duhanski proizvodi.


NATRAG NA POSTAV IZLOŽBE